Pisma s onkraj svijeta

__________________________________________________________________________________________________________
 

 

        Pa eto iđe se na poso. E ko da je to nešta. Svuda se iđe, na poso- osim dje se ne iđe. I plao se radi. Eto ko da se u drugim zemljama ne radi- osim dje se ne radi. A ima se šta I radit. Ko da drugdje nema- osim dje nema. Dočim, moglo bi se šta radit i tam dje se nema šta radit, al neću pametarit, mlako obećavam.

 

Zdravko Radoš,

Brisbane, Australia

 

 

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------

 

Šta ima vam

 

Evo , reko da se opet javim iz Australije, na ovaj novi naš prozor što je Igor Jozepov uzduriso, a ja ga još nijesam nit otšrkrino- neda se neki vrag nikako. Znam Mirjani jedva čekaju. Jašta. Nemaju pametnijeg posla nit veći briga, nego eto šta ima kod jednog od nas tam na kraj svijeta, dje se sklonio, pa otuda pametari.

 

A šta ima vam, reko opet ako to koga još zanima?

 

Pa eto iđe se na poso. E ko da je to nešta. Svuda se iđe, na poso- osim dje se ne iđe. I plao se radi. Eto ko da se u drugim zemljama ne radi- osim dje se ne radi. A ima se šta I radit. Ko da drugdje nema- osim dje nema. Dočim, moglo bi se šta radit i tam dje se nema šta radit, al neću pametarit, mlako obećavam.

 

I šta jos ima vam?

 

Eto ima televizija, pa ima internet, FB, Skype… Al i to danas svuda ima. Pa eto da završim, gotov svagdje isto i nijesam se moro ni javljat.

 

Al stvarno šta ima vam?

 

E to stvarno je da ja stalno gledam šta ima tam. I pitam i raspitujem se, i gledam slike i zamišljam, i sjećam se i predosjećam, i bojim se ćta će bit i nadam se bit će bolje opet, al me svedno nekako stra šta će sutra bit. Sa Selom, ko i s Gradom naravski, što nas skuplja i okuplja. Gledam umire se prekomjerno, a nasuprot rađa malobrojno. Bože sačuvaj, na Miru se samo umire. Eto čitam i o onome Žilicu, Ivanu, što mu je brat Tvrtko sa mnom u školu išo i sve si nešta smišljam i umišljam, al opet i sumnjam, ne znam- daleko je sunce, a tako bi trebalo malo ugrijati. I ne mislim da Ivan, kad je većma tolko steko, ne bi malo uložio i poguro Vareš i cijelu BiH, nego eto “Cigani se okolo motaju”, da izvinu Cigani, jer nijesu Cigani nego gori, pravi lopovi. I mala fajda sto ii je malo u samom Varešu kad je puno kolo naokolo.

 

Glede toga, eto proveo sam nedavno jednu radnu nedilju u unutrašnjosti ove goleme zemljurine. Tam dje su rudnici sada u procvatu i punom plodu. Tako baš, u obome. Ovo mjesto, gdje sam išo, ima prugu, pravu dvotračnu, električnu. Ima hotel, parkove i igrališta- i za djecu i za stare, te dječinja obdaništa, ograđena- valjda se zato zovu i vrtićima (sjetite se, svaki je vrto kod nas bio ograđen). Tu su također razne prodavnice i razne zgradurine, valjda upravne od runički tvrtki i općinske. U nekijem se sigurno i stanuje. Jedna plava sa bijelim okvjerovima prozora i vrata, svjeze ofarbana, lijepa ko naš Parlament nekad, druga crvenkata ko Senat, treća sivozelenkasta ko Kasina kad je hotel bila. Neka od mlogi opet nak malo svjetlija ko Kapitalna. I tako Ima tu još svega izgrađenog i još se gradi, što jednom gradiću od ugleda treba. Najviše me dojmile radničke barake i menze- uredne, održavane, s cvijetnjacima i pločanim stazama okolo. E moj Bože, pa me to sve sjeti na naš rodni grad, od nekadaprije stotinu godina, dok se još nismo ni rodili, a onda i na naše i njegove najbolje dane.

 

Međutma, kažu, ovde ko i u Americi, vaki gradovi traju i žive gok je rudnog blaga, koje se bjesomucno vadi i odvozi, a kad se gotov sve povadi, onda se sve i primješta i gradi na novoj lokaciji, te me sve nekako stra i poredit, a opet ne mogu i da ne poredim, sjećam se i priželjkujem kako bi volio da bude.

 

Al dok ne ugrije tako, malo jače da probudi svu prirodu i razne aktivnosti oko nas- ako ikad, grijat nam se na onoj laganoj vatrici, što je sami, skupljeni sa svih strane kud smo ododili, potičemo i odrzavamo.

 

Evo, jos jednoč fala onijem što se cijelim svojijem bićem i vremenom tome posvećuju.

   

 

Šeprtlja Petrov

Brisbane, Australija, veljače 2014.